Travis Fimmel
ova serija "Tarzan", koja se od ove jeseni počinje prikazivati na WB TV, predstavlja sasvim novu verziju legendarnog junaka Edgara Ricea Burroughsa. Ovoga puta Tarzanov stric Richard Clayton (kojeg glumi Mitch Pileggi), direktor Greystoke Industries, nalazi u džungli dječaka kojeg su odgojili majmuni i odvodi ga u New York, gdje Tarzan upoznaje policijsku detektivku Jane Porter (Sarah Wayne Callies) i pomaže joj u rješavanju njenih slučajeva. Richardovu suprugu Kathleen Clayton prvo je trebala igrati Jenna Stern, ali prema najnovijim vijestima, u tu ulogu uskače Lucy Lawless, legendarna "Xena - princeza ratnica".

Cijeli zaplet ne zvuči nam baš suvislo; jedina WB-ova nada da će privući publiku je glumac odabran za ulogu Tarzana, bivši maneken donjeg rublja za marku Calvin Klein, Australac Travis Fimmel. Dokle god se lijepi Travis bude dovoljno obnaživao, žene (i istospolno nastrojeni dečki) vjerojatno neće ni primijetiti da tu radnja nema ni glave ni repa...

MUMIJE

"Skamenio sam se od straha! Daj me pridigni; utrnule mi noge!"


Drevni engleski vladari i crkvenjaci su bili očarani mumijama, no među njima je bilo i onih za koje možemo reći da su otišli još koji korak dalje. Kada je francuski kralj Luj IV. godine 1715. preminuo, po njegovoj zapovijedi srce mu je balzamirano. Stotinu godina kasnije, to je srce pribavio jedan engleski crkvenjak i pojeo za večeru (a šta ima za desert?) Kralj Engleske Karlo II, koji je živio u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, marljivo je sakupljao prah koji je otpadao sa mumija. Potom bi taj prah utrljavao po cijelome tijelu jer je vjerovao da će tako ponešto od "starih moći" prijeći na njega. Takvo razmišljanje je bilo normalno u to vrijeme. Egipatske su se mumije mrvile i davale bolesnima kao lijek, a koristile su se za sve bolesti- od trovanja do lomova kostiju. Neka izlječenja možemo prepisati upravo jednom sastojku mumija-guaicolu, koji ima snažno antibakterijsko djelovanje. Tako su, možemo reći, i nesvjesno izliječeni mnogi bolesnici. U čarobni prah mumija vjerovali su i slikari 16. st., pa su ga dodavali u boje smatrajući da on sprječava pucanje boja na slikama. Čak ni slavni pisac William Shakespeare nije mogao odoljeti prahu mumija- on se u Machbethu spominje kao jedan od sastojaka u vještičjem loncu. Dijelovi mumija, poput ruke ili noge, bili su česti "ukrasni motivi" na kaminima Engleza u 19. st. - samo probajte zamisliti kako je to smrdilo! Kada se u 19. st. počela razvijati arheologija iskopano je toliko mumija da su svima postale nezanimljive, pa im je cijena prilično pala. Zato su, kad je uzmanjkalo drva i ugljena, neke su korištene kao gorivo za parne lokomotive ili su se njihovim platnom ložili svoje peći. Američki proizvođači papira su uvozili mumije i njihove povoje pretvarali u papir. Sada znate šta sve morate preživjeti da biste imali mirnu smrt! A joj da, pardon, pa vi ste već mrtvi.

Otkako ga je 1. rujna 1991. slučajno pronašao austrijski bračni par, ledenjački gorštak Oetzi nije prestao poticati znanstvene rasprave i raspirivati maštu.

Već po objavljivanju otkrića nastao je pogranični spor o tome kome pronalazak pripada, Austriji ili Italiji. Zatim su neki odmah izrazili sumnju u mjesto nalaza, a drugi su se dali na analizu i rekonstrukciju.

U otkrivanje tajne ledenjačkoga gorštaka uključili su se arheolozi, antropolozi, glaciolozi, kriminolozi, mikrobiolozi, botaničari, kemičari i povjesničari kulture. U međuvremenu je Oetzi postao kultnim objektom, praćenim odgovarajućom medijskom pompom. Publikacije i knjige o Oetziju nicale su kao gljive poslije kiše. Fascinacija njime ni danas nije prestala.

Množila su se i pitanja. Što ga je natjeralo u planine? Čime se bavio? Je li bio putujući trgovac ili pastir? Je li bježao? Ako jest, od koga i pred kim? Jesu li mu pripadali svi pronađeni predmeti: sjekira i luk s tobolcem od kože? Odjeća u koju je bio odjeven također je bila izvor mnogih podataka o njemu.

Kad se ustanovilo da je bio i tetoviran, a da je njegova tetovaža bila izvedena blizu akupunkturnih točaka, fascinacija je dodatno narasla.

Danas se mumija gorštaka čuva u Arheološkom muzeju u Bolzanu (Bozen) na minus šest stupnjeva Celzijusa u klimatiziranom staklenom lijesu, u uvjetima u kojima je bio pronađen zarobljen u ledu. Znanstvenim je analizama utvrđeno da je mumija stara oko 5.300 godina te da pripada mlađem ledenom dobu. Analize su također pokazale da je umro u dobi od 45 do 50 godina, bio visok 1,56 m te opremljen za dulji boravak u alpskim klimatskim uvjetima. Utvrđeno je čak da je na put u neprohodne visove bio krenuo u lipnju. U međuvremenu je isto tako ustanovljeno da je bolovao od zakrčenja žila i proljeva. Mumija teži svega 13 kilograma.

Mnogo je toga ustanovljeno, ali to kako je umro ostalo je obavijeno tajnom, sve donedavno, kad su na mumiji pronađene dvije rane: jedna od strijele, a druga od noža. Za prvu se smatra da nije bila smrtonosna, ali duboka posjekotina, teška rana na ruci, svakako navodi na zaključak da je gorštak umro u borbi. Time je, uvjereni su eksperti za Oetzija, pala u vodu teza da je gorštak pao kao ritualna žrtva bogovima.

Dok se taj mozaik ne popuni, jedan od najstarijih kriminalističkih slučajeva u ljudskoj povijesti ostat će neriješen. Bez dodatnih arheoloških istraživanja o naseljima i grobištima iz tog razdoblja, teško će biti sastaviti sve te detalje u cjelinu.